nedjelja, 22.04.2007.
Povratak kući…
Uspjela sam… ako to mogu nazvati uspjehom…
Ana… ja… moje slabo tijelo… odlazak u bolnicu…
21 dan terapije…
kažu, slab imunitet nastao zbog preslabe prehrane…
ne, nisam tamo otišla zbog ane… imala sam drugih problema… ima li ana ikakve veze s njima? Kažu da da, ali ja ne vjerujem…
…ne mogu više reći da sam ista… bolnica me promijenila… moja razmaženost se smanjila, moje predrasude u potpunosti nestale…moja ovisnost o Ani… voljela bih reći ˝gotovo je˝, ali …ne mogu…još uvijek ju osjetim u sebi…
trudim se ne osjećati ovako neugodno u svome tijelu, ali kako… trenutno imam 53 kg… za mene previše…
…ja nisam osoba koja može živjeti ovako, ne mogu se pogledati u ogledalo…bojim se onoga što vidim…ali strah me započeti opet…jer ja ne znam svoju granicu… ja ne znam zaustaviti anu… a bojim se… bojim se da neću znati zaustaviti ni nju… smrt…
Čitam vaše komentare… shvaćam što mi govorite… znam, puno bi ljudi reklo da djevojci poput mene ovdje nije mjesto…da ne trebam smršaviti…negdje duboko i ja to znam…ali, pokušajte me razumjeti… ja više ne upravljam ovim… hmm, ne znam kako bih vam objasnila…
Znate one ljude koji imaju sve u životu ? Čiji se život čini savršenim? Koje su uvijek nasmiješene? E pa, puno ljudi bi vam reklo da sam i ja jedna od njih… ali varaju se…ti ljudi koji tako izgledaju zapravo pate puno više od onih koji to pokazuju…
Moj život je daleko od savršenstva… imam mamu i tatu koji neprestano rade, nemam ni brata ni sestru…samo mačku…
Nikad ne čujem pohvale jer…moje dobre ocjene su ono što se očekuje… a u slučaju da napravim nešto loše…ah ni ne želite znati…
Trudim se neprestano biti ono što ljudi očekuju od mene…
Roditeljima uzorna i poslušna kći…
Dečku savršena cura…
Prijateljima osoba od povjerenja…
Ani…Ani najbolja prijateljica…
I što dobivam tim? U ni jednom trenutku nitko se nije pitao što ja želim…ali, ja imam svoje uloge... i ne mogu ih mijenjati… ja sam ono što ljudi očekuju od mene, ništa drugo nikad neću moći biti… pa makar patila… vrištala… sebe uništila…
Ali, kako ljudi kažu, moj život je savršen i ja sam zapravo sebična što od njege očekujem nešto više…
Neka im bude… imaju pravo… ˝moj život je savršen˝…
- 11:38 -
subota, 24.02.2007.
CRNA DJEVOJČICA
Izdala sam ju…
Ja, koja sam trebala shvatiti…
Bila je neprimjetna…
Tako tiha, tako slaba…tako tamna…
Mislila sam da će me napustiti, da ću jednog dana ćuti : ˝Otišla je… postala je anđeo˝…
A ja nisam na to bila spremna, jer sam ju voljela…
Bila je posebna… imala je ono nešto što se ne može naći kod puno ljudi… bila je bez predrasuda…
Nikada mi se nije smijala zbog moje duge plave kose, nikada me nije vrijeđala…
A onda…
Onda je odjednom nestala…
Više nije bila ona ista…
Više nisi ni znao da je to ta djevojka… djevojka koja je bila tako posebna…
I tada… tada sam ju izdala…
Rekla sam sve… za njene bulimične epizode… za anoreksiju s kojom se bori već god. dana… za protekla 2 mj. provedena na jednoj jabuci…
Za laži da je jela… za vrtoglavice, i neprestanu slabost…
Za rečenicu ˝prestat ću tek kad umrem˝…
…za 45.kg. na visinu od 170…
…znam da mi je vjerovala… vidjela je da si i ja radim ono što radi ona… zato mi se i povjeravala, jer… znala je da ću ju ja uvijek obraniti, da ću lagati za nju samo da puste moju crnu djevojčicu na miru…
…trenutak prije nego što sam sve rekla me je pogledala…
vidjela sam bol u njenim očima, vidjela sam tugu, patnju koju je ona proživjela…
vidjela sam mržnju jer je shvatila što spremam…
a onda… onda je otišla…
danas razmišljam o tome…
danas se nadam da sam pravilno postupila…
jer, riskirala sam i previše…
izgubit ću ju zbog toga, a bila je jedina osoba koja me je mogla razumjeti… bila je stvarno prava prijateljica…
znam…
možda sam se petljala negdje gdje nisam smjela…
ali, morala sam odlučiti…
ili ću ja izgubiti crnu djevojčicu… ili ćemo ju izgubiti svi mi…
- 10:09 -
nedjelja, 18.02.2007.
uspjeh?
Uspjela sam… sad mi više nitko ne može reći da sam slaba…
16 dana savršene kontrole…
16 dana brojanja svake kalorije koja uđe u mene…
osjetim da sam blizu… ne važem se ,ali… znam… vidim da su se pokazale….
Vidim si rebro, vidim si kralježnicu…
Čujem priče…
Čujem kako me ogovaraju, kako me gledaju… kako se trude povrijediti me time da više nisam zgodna… da sam premršava…
Ali… to i je moj cilj… ja želim biti toliko slaba da me više ni ne primijete…
Dosta mi je ljudi… njihovih priča o meni… njihovih laži…
Dosta mi je toga da me povrijedi svatko tko uđe u moj život… koga pustim…
Osjetim da letim…moje tijelo je postalo i previše slabo… kao da… kao da će svaki tren nestati…
Drhtim… uvijek mi je hladno… možda je razlog tome što nisam unijela u sebe više od 200kalorija dnevno… da, ako sam uopće i to napravila…
Vidim tamu… osjetim da me nešto vuče, da me nešto tjera da sve ovo završim na puno jednostavniji način…
Pokušala sam… sada imam samo ružne crte na svojim rukama… i ništa više… jer, ne mogu…previše sam slaba da bih prestala… da bih otišla…
Više ni ne osjetim glad… dovoljno je samo da osjetim miris hrane, da ju vidim…i nije mi više potrebna. Tada moje potrebe budu zadovoljene…
A znate što je najveći užitak? Praviš nešto za jesti, a ne okusiš ni jednu mrvicu… i onda… onda se stvarno osjećaš jakom…
…mama je primijetila… rekla je da ne smijem imati manje od 48kg …
važe me, ali ja ne gledam… ne želim znati, jer… što ako mi još puno fali da dobijem ono što želim?
Ona samo jauče svaki put kad stanem na vagu i pita kako uspijevam. Kako ne otrčim jesti… ah, pa… ona ne kuži.. ja ne osjetim glad… ja ne mislim više da je hrana nešto što bi se moglo povezivati sa mnom… više čak ni ne osjetim bol… nadjačala sam svaki osjećaj…
Čak mislim da sam nadjačala i nju…da… mislim da sam nadjačala i anu…
- 17:09 -
petak, 02.02.2007.
Kad glava viče NE,a tijelo viče DA
Tekst pisan ˝po bojama˝, po uzoru na «nju»
CRNA
…park… 3L piva, kutija ronhilla 100' s…zvijezde, mjesec… on… ja… tišina. Čudno je piti sa njim. Nikad to nisam radila… nikad nismo ni bili u situaciji da bi smo trebali piti kada smo zajedno… a sada… drugačije je.
Pričamo o mom današnjem ponašanju… o mojoj depresivnosti…drskosti…
O tome kako mi se oči cakle… ali ne zato što volim…nego…zato što patim…
Govorim mu o svemu… o ani… o trudu koji ulažem da bih bila savršena…
Suze cure…
On ih briše… gleda me…
Sada je lakše… uvijek kad plačem bude lakše… ironično… mrzim suze, mrzim plakati, a to se događa toliko često… heh…
RUŽIČASTA
Smijeh… alkohol čini svoje… ne mogu se sjetiti ni jedne riječi… pričam, a da ni ne znam što pričam…
Onda se smijem…
Sve je lijepo…
On me mazi po ruci… volim kada to radi… volim kada me zagrli… i volim…volim to što je stvarno prijatelj…
CRVENA
…slučajan dodir…
ruke koje prelaze preko moga tijela…
osjećaj da sam nekom privlačna…
…slučajan poljubac...u vrat…
trnci po cijelom tijelu…
osjećaj da želim nešto više… da želim puno više…
a ne smijem… on je samo prijatelj…
i gubim razum… okrećem se, tako lagano… kao da je sve to bilo suđeno…
poljubim ga…
i ne mogu više stati…
SIVA
odlazim…
…ujutro se budim… sjetim se njega…
sjetim se da je on prijatelj… da ću ga danas morat pogledati u oči… da se to nije smjelo dogoditi…
opet glupost…
opet moj odlazak u neki idealan svijet… u svijet gdje poslije ˝zločina˝ nema ˝kazne˝…
a bit će je…
i to danas…
netko će patiti…
a mislim… mislim da ovaj put to neću biti ja… već netko tko to nije zaslužio...
Ali, znala sam… rekao je sve one večeri…a ja sam ga ipak poljubila… makar sam znala da će sve završiti loše…
makar znam da ću ga sada izgubiti…
možda… možda zauvijek…
- 10:42 -
srijeda, 31.01.2007.
problem zvan-MAMA
I dalje sam happy, bar donekle… škola ide odlično, stvarno se trudim… što se tiče ljubavi, pa hmmm… to ide poprilično loše… zapravo, sve je nekako neutralno i to mi se sviđa… malo za promjenu
Ana i ja… hmmm, to ide jako, jako loše! Mama me poslala doktorici zbog slabosti, umora, itd… i navodno, za sve je kriva prehrana. Sad me stalno tjera da jedem, a ja ne mogu… pogotovo doručak! UŽAS!!!! Pa ja ne doručkujem od 5. osnovne… a sad, ma … strašno! Imam 53 kg… što i nije tako strašno s obzirom što sve moram pojesti! Kupila mi je vitamine, i sad se svaki dan šopam njima… ponekad bih stvarno voljela živjeti sama, da me nitko ne kontrolira, da jedem što želim i kad želim… zapravo da uopće ne jedem… Zar ona ne shvaća da mene hrana čini tužnom i depresivnom osobom?? Uopće se ne osjećam lijepo kad nešto pojedem… fuj, gadi mi se jelo! A znam da će za koju minutu vikati da dođem jesti!!! Bilo bi dobro da ona ne sjedi pored mene i ne gleda stavljam li ja tu hranu u usta ili negdje drugdje! smiješno…
I što da ja sad radim?? Kako da se izvučem od ovog terora moje majke??? Imate ideju?!? Sve je išlo super…voda, ponekad malo riže… jabučica i to je to… a sad, ma… samo me tjera da počnem povraćati poslije svakog jela… i sad, ako me natjera da jedem, povraćat ću. Ne želim ,i ne mogu u sebi imati nešto tako… uh, jeza me hvata…
I dogodilo mi se još nešto… posvađala sam se sa naj frendom… ma , ne znam što sad napraviti. Super je sve bilo, dok se nije dogodilo nešto… zapravo, ni ne znam što se dogodilo… samo znam da me je jedne večeri pitao što bih ja napravila da mi on kaže da je zaljubljen u mene!?! Od onda… hmmm, ne mogu ga ni pogledati a da se ne osjećam nelagodno… a kamoli kad me zagrli… no, godi mi to, na neki čudan način… i još ga svako malo sanjam… ugl. znam da se moram udaljiti od njega… tako će biti najbolje, samo što… teško mi je, no jbg
I to bi bilo to… nadam se da ste mi vi super… dajte savjete kako da se riješim majke … šaljem vam kiss, i puno vas volim
- 09:42 -
četvrtak, 25.01.2007.
...sunce na vidiku?
…bolje sam. Puno, puno bolje… onaj zadnji tekst, koji sam napisala, mi se sad čini tako bizaran. Tako glup… makar, u onom trenutku je opisivao upravo ono što sam osjećala.
Bila sam vani…i upoznala nekog. Zapravo, znam ga od prije, ali tek sam ga se usudila jučer primijetiti na neki čudan, drugačiji način… Ne mislim na bivšeg (ni jednog 
) i sad tek shvaćam da su oba prekida bila ono što se stvarno moralo dogoditi. Bili su…hmm, nešto neizbježno.
Drago mi je da sam to napokon shvatila, i da mogu ići dalje… tako da, više vas neću mučiti pričicama o mojim divnim bivšim dečkićima 
…
A sad taj ˝novi˝… šef mog omiljenog kaffa, da netko ne pomisli, ima samo 23 god. nije neki starkelja 
Super smo se on i ja uvijek slagali, čak smo i toliko dobri da su mene već odavno počeli zvati šeficom. Dobro, nije bez razloga. Što god da treba sredit, napravit ja sam tu, kad, stvarno ih sve volim… Jučer smo pričali, onak' čisto bezveze, ali bilo je lijepo…
Sad da razjasnimo sve budući da mi se sve iskristaliziralo u mozgu ,kojeg začudo imam 
:
1.bivši (onaj kojeg volim )- GOTOVO. Više nisam ni sigurna da li je ovo što ja osjećam ljubav ili samo neka opsesija. Ne znam želim li ga samo zato što on ne želi mene?!? No, ni ne zanima me. Čak ni ne želim pisati o njemu. Mislim da nije potrebno ništa više reći… ugl. pa-pa ˝ljubavi˝
2.bivši (ovaj zadnji )- Nikad nismo bili jedno za drugo. Ostali smo frendovi, i puno, puno ga volim ali samo na toj prijateljskoj razini. A mislim da i on mene tako…
3.on-radi lakšeg shvaćanja zvati ću ga, od sad pa na dalje, LJUBAVNIK- Hmm… ovdje ne znam što napisati. Ne volim ga… privlači li me? O da, jako… često sam provodila vrijeme s njim. Bio je uvijek uz mene… sve sam mu pričala, i stvarno zna baš SVE…
Ima curu… 3. god. Ne znate kako se grozno osjećam svaki put kad sam s njim… Sjetim se nje… sjetim se kako ju on vara… a on, mrtav hladan što je to napravio.
Uvijek si kažem ˝nikad više˝, ali… ne mogu. Bilo bi jednostavnije da mogu reći volim ga, ali ne volim ga… samo mi znači, i to previše. Ali nikad si neću dozvoliti da ga zavolim. On je njen, i ja znam da mu ne predstavljam ništa više osim malo zabave , dobro, znam, stalo mu je…ali na isti način kao meni do njega…
…Jučer smo bili zajedno… i sad mi preostaje samo čekati da nazove kad ona nestane… 
Makar…mislim da bi bilo bolje da ni ne zove… heh
4.šef - još uvijek zbunjena… ne znam. Super je dečko, stvarno odličan frend…i zato neću ništa forsirati. Što bude ,bit će. Ja ionako ne znam želim li uopće nešto… ali, ima vremena
ZAKLJUČAK: prva i druga osoba ispale… četvrta pod upitnikom… a treća- ostaje, bar još neko vrijeme…
A sada još, 5 razloga zašto volim život… hmm, volim… :
1…svoje roditelje- nemam ni sestru, ni brata ali… mislim da sam upravo zato ovako jako povezana sa svojima. Mama i ja, moglo bi se reći najbolje prijateljice. Sve joj govorim, osim naravno ane, tako da i nije baš sve, ali…
Super su roditelji, i mislim da ne postoji nešto što bi im mogla zamjeriti… dobro, osim možda pretjerane zabrinutosti
2…knjige, umjetnost, slike, glazbu- sve što mi može pomoći da nestanem odavde, da sanjarim. Ne volim nestvarne knjige poput Harry Pottera, uh.. ježim se takvih stvari… više mi se sviđaju realnija djela… a što se tiče glazbe- rock, rock i samo rock. Nikakve cajke, ili pop glupačice…
3…se smijati- obožavam to 
Mislim da je to i dobro jer upravo zbog te moje ljubavi prema smijehu ,se smijem često. I to me čini sretnom… možete vjerovati da mi ljudi stalno govore da se uvijek smijem, da sam uvijek happy i da sam tip osobe koja može svako društvo ˝podići˝…da samo znaju…ha, ha
4…shopping- totalna shoppingholičarka! Svako malo moram ići kupovati nekakve krpice… to me opušta. Sve one boje, raznolike stvarčice… ma prekrasno. Dobro, ja sam uglavnom u crnom. Znate ono ,kao neka darkerica. Ha, ha.. ne, šalim se. Samo sam u crnom puno mršavija. A i lijepo mi stoji budući da sam plavuša…
5…ljubav- volim kad je netko sretan, zaljubljen… volim vidjeti kako se netko voli. Odmah se osjećam super… na žalost, ja još uvijek nisam našla nekog, ali… valjda će i moj princ naići.
Da.. ljubav… prekrasna, ali… ponekad tako okrutna
…i to bi bilo to… znači, moram voljeti život… i moram uživati u onom što volim… ne smije sve biti crno… uh, sutra odoh u shopping. Baš mi to treba
Volim vas sve jako puno. Hvala što ste uz mene, pusa ...navečer vas dolazim čitati.... pa-pa lutke
- 13:26 -
petak, 19.01.2007.
SMRT
…govore da nemam dušu… da sam uvijek vesela, ali da ne osjećam… da ne volim…
…govore da mi je život savršen…da imam sve…ali ne vide da nemam…da je ono što oni vide samo slika koju sam se trudila stvoriti o sebi…da to nisam ja…da je taj osmjeh koji oni vide lažan. Baš kao i ja.
Previše dobro sam naučila glumiti, čak ni moji roditelji ne vide… ne shvaćaju da mene boli…da se iza te stvorene slike krije nesigurna, uplašena, zaljubljena djevojka.
Ne vide da volim… još uvijek..
Da nisam zaboravila…
Da noćima ne spavam…da mislim…na njega, Anu…da jecam… da osjetim kako mi suze kaplju niz lice, a da ni sama nisam sigurna zašto?! Zbog njega? Ne…ne može biti…
Prošlo je previše vremena, proplakala sam i previše, tako da…nije moguće…ne mogu ga još voljeti…Kraj je već odavno bio…ali, poslije njega ih je bilo i previše, a ni jedan mi nije pomogao da ga zaboravim. Ni jedan tome nije bio ni blizu…. Mislila sam da sam ja možda tome kriva…da nikom nisam dala priliku da me izbavi iz ove tame…iz ove rupe bez dna…možda…
Možda stvarno nisam nikome dozvolila da me uhvati, jer…ja padam. Svakim danom sve dublje i dublje…a dna nema…kao ni kraja…A ja ga želim…želim kraj…
Želim uzeti nož…želim rezati, rezati tamo gdje osjetim njega…jer on je u meni, a moram ga izbaciti. Samo, bojim se…plašim se napraviti si nešto, baš kao što se plašim i ostati ovdje…pored njih, pored njega…željela bih ga zamoliti da mi pomogne, ali ne mogu…ne želim tražiti pomoć, jer tako ću samo pokazati kako sam slaba…tako ću razbiti sliku koju se godinama trudim stvoriti o sebi… Ali…možda je to i potrebno. Možda me to spasi, jer ovako više ne mogu…ne želim…
Da…kada bih znala da će shvatiti, da će mi pomoći…ali znam da neće…došla sam previše duboko da bi me sad netko mogao izvući…možda jedino ana…
Zato sam se i vratila. Zato sam opet tu, pored vas…jer znam, ana će mi donijeti kraj…ana će me spasiti… i odvesti me…
Negdje… negdje gdje mora biti ljepše, jer ovdje nije lijepo… ovdje previše boli…ovdje ja ne pripadam,,jer ja sam drugačija od njih…ja nisam naivna…ne vjerujem u dobro…
Ne vjerujem da je ovaj svijet ono što meni treba..
Vjerujem samo u smrt…
Čekam samo smrt…
Želim samo smrt…
- 10:35 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
nedjelja, 14.01.2007.
3 najgora dana u mom životu
Zašto sam ja ovakva? Zašto uvijek moram raditi gluposti, i to jako jako velike gluposti?!
U petak smo izašle van. Frendica i ja…kupile si 2 litre piva, to popile i otišle u omiljeni kafić… Naravno, obadvije mrtve… Tamo opet pile… ˝samo˝ dvije, tri votkice… ništa više…onda otišle u drugi kafiće, i tamo ,gle čuda, moj bivši i jedan frend. (misli se na onog bivšeg kojeg još uvijek volim) Naravno, ja sam odlepršala kod njih… i stvorila se kod bivšeg, rekla mu da me mora poljubiti budući da mi je negdje prije bio rođ.! On me poljubi, onako nedužno u usta…ali naravno, meni pijanoj to nije bilo dovoljno. I on me opet poljubi… mislila sam da ću biti sretna nakon toga, ali… njemu to nije predstavljalo ništa. Ono što je govorio mi je to jasno dalo do znanja…
Ja odlazim, nalazim se sa onim dečkom s kojim sam provodila svaki dan… i budem s njim… čisto da zaboravim. Malo je falilo da se i poseksamo, ali došla sam si pameti tijekom tih ˝akcija˝… odlazim doma, i zaspem pijana…
I eto ti subote…tužna, užasno izbedirana pijem tekilu i nadam se da će mi proći to odvratno raspoloženje. Provedem pola večeri sa bivšim (ovim zadnjim),i dolazim doma opet u kurcu…
Nedjelja: nalazim se sa bivšim. Pričam mu o petku ,sve mu kažem i opet isto… No ,razumijem ga. Samo mi je rekao istinu.. ja jesam odvratna osoba… ja jesam gadura…kučka, i što sve ne… Ako danas sklopim oči sama sebi se divim…
Nemate pojma koliko žalim, koliko bih htjela vratiti vrijeme…i početi ispočetka… no, sad ću to i napraviti. Nema više izlazaka, pizdarija… samo ANA… i škola. Trudit ću se da mi ocjene budu što bolje, da smršavim, da dođem na željenih 45 kg… i onda ću stati… zapravo, mislim da neću… neću stati dok ne umrem…
- 21:24 -
petak, 12.01.2007.
Da li da se smijem ili da plačem???
…trudila sam se. Možda previše oko stvari koje zapravo nisu ni bile bitne, a ono što je bilo najbitnije od svega za mene je predstavljalo "sitnicu"… mislila sam da mi neće biti teško ostanem li bez njega… mislila sam da mi on ne predstavlja ništa..ništa osim prijatelja… a zapravo... zapravo mi je stalo do njega. Nije da ga volim, još uvijek patim za bivšim, ali.. i volim ga na neki način. Neki čudan način. Ipak je on bio taj koji mi je pomogao da se vratim u "ovaj svijet", da prestanem sa glupostima i uozbiljim se…
Sjedili samo u našem omiljenom kafiću. On, naša dva naj frenda & ja. Sve je počelo nekom glupošću, mojim provociranjem…ali, on inače nije reagirao na takve stvari. Previše je bio mirna osoba da bi dozvolio plavokosoj djevojčici poput mene da ga "pomuti". No, ovaj put nije bilo tako. Vratio je, i to tamo gdje najviše boli… Prvo što sam pomislila je da želi ispast faca pred ova dva naša "ljubimca", ali shvatila sam da nije tako jer ipak oni poznaju i njega i mene, i točno znaju kakvi smo oboje…
Započela je svađa… Njegovo kritiziranje mog, kako on kaže "djetinjastog shvaćanja veze", hmmm… a kako bih ju ja trebala shvatiti? Mislim, za mene ovo nije bila neka ozbiljna veza, već nešto puno blaže… i onda započinje opet ista stvar "VARAŠ ME… JOŠ UVIJEK SE NALAZIŠ SA NJIM…" hmm, da… mislim da sam jedan dio u svemu ovom preskočila… postojao je još netko… netko s kim sam bila svaki dan kad sam prekinula sa bivšim. Bio mi je oslonac… osoba koja mi je davala sve što mi je trebalo…mislim, sve bi to bilo ok, da to između mene i toga dečka nije trajalo i kad sam prohodala sa ovim… tako da, razumijem njegovu ljutnju.. njegovo nepovjerenje…
Na sve te njegove kritike ja samo šutim. Ne volim govoriti… jer, što god da kažem znam da će on to shvatiti na neki svoj način… da će izvući iz toga nešto što je on toga trenutka "htio" čuti… Nisam mu htjela objašnjavati da je sve to prošlo…dobro, i nije ,ali… hmm, da…
I znate što sam napravila?!? Ostavila sam ga… Rekla sam da ja ne mogu više ovako… da mi je dosta svađa, njegove ljubomore svaki put kad me netko pogleda… zapravo, mislim da sam mu u jednom trenutku rekla da mi je dosta njega… A on? Okrenuo se i otišao…
Nakon nekih sat vremena mi je poslao por. Nešto u smislu da mu je žao, da moramo pričati jer on to ne želi ovako… no, ja ne znam želim li to!?! Ne znam uopće što učiniti… Znam ,prošlo je već skoro god. dana kako sam prekinula sa bivšim… trebala sam već zaboraviti… krenuti dalje, ali… nešto me koči. Kao da cijelo vrijeme očekujem njegovu por… kao da cijelo vrijeme očekujem da me barem pozove na kavu, onako.. "čisto prijateljski"…
No, odlučila sam. Nema više ni jednog dečka pored mene. Ne treba mi… moram prvo zaboraviti da bih mogla krenuti dalje, a… mislim da ću to najbolje napraviti ako pustim sad sve… i usredotočim se na anu…Hmm… što vi mislite o svemu?!? Znam, gadura sam, ali… ne znam ljepotice moje… držite mi fige da sve bude ok.
Uh, sigurno sam vas namučila sa svim ovim…ali morala sam… bilo bi mi previše teško da sam prešutjela sve to…
Htjela sam vam reći i HVALA što ste me sve tako lijepo dočekale , i…to bi bilo to…
IMAM 51 KG. !!!!
hmmm, kako je to moguće?? Pusa mršavice, sve vas puno volim
- 12:56 -
srijeda, 10.01.2007.
YOU DON'T REMEMBER ME, BUT I REMEMBER YOU
Vratila sam se…
Došla sam opet u onu fazu da ne mogu sama, da ste mi sve vi potrebne…
Primijetila sam da se ovdje puno toga promijenilo od kad sam otišla. Došle su nove cure. Neke po mom mišljenju lažne, koje se ˝trude˝ postati nešto što i same znaju da ne žele i nikad neće postati. No, uz njih vidim da ima i onih pravih ana… cura koje su ovdje toliko dugo da ne možeš ne zavidjeti njihovom napretku (btw. Čestitam vam)… Ja sam ovdje da opet postanem jedna od njih. Možda će vam zvučati glupo, suludo, ali fali mi sve ovo… Falite mi sve vi… fali mi ta neprestana kontrola ˝što sam stavila u sebe, koliko to ima kalorija˝…
A i iskreno, kile su se popele i previše… da, 53 kg. Ja koja sam nekad imala 48 kg. došla sam na 53 kg.???? Kako to drugačije objasniti nego činjenicom da se u proteklih pola god., kako sam odavde otišla ˝normalna˝, nisam pretjerano brinula o sebe, tj. svom izgledu! No… sada sam se vratila… nadam se da će te me ,bez obzira što sam vas napustila već previše puta ,i ovaj put prihvatiti… i pomoći mi da budem ono što sam oduvijek htjela biti!
…Zanima vas što me potaknulo na ovo? Hmm, shvatila sam da trebam nešto… nešto što će popuniti ovu prazninu u meni i pružiti mi osjećaj sreće… a mislim da je ana jedina koja bi mi u tome mogla pomoći. Ne znam, jedino se mogu nadati da se neću razočarati…jer ipak previše ljudi me razočaralo, a osoba koja je to napravila na najgori i najjadniji način sam bila JA… U proteklih pola god. dozvolila sam si previše toga… alkohol, cigarete, trava, ecstasy… navukla sam se toliko jako, da je postojalo i previše situacija kada zbog nedostatka droge uz sebe nisam otišla ni u školu… da, nisam mogla… Sve mi je bilo previše teško kada sam bila normalna… mrzila sam sve… učenike u svom razredu… profesore… a posebno njega! Njega sam i krivila zbog svega, da bi na kraju shvatila da sam ga trebala samo da mogu raditi gluposti i nakon svih tih gluposti okriviti nekoga, a ne sebe samu…
No, eto… i to je prestalo…
Već 4 mj. imam jednog prekrasnog dečka pored sebe. Ne volim ga, ali zahvalna sam mu. Iako većina ljudi misle da se moja velika promjena dogodila upravo zbog njega, to nije istina. On je zapravo osoba koja me izvukla iz svega… koja mi je ponovno vratila vjeru da nije sve tako glupo, i odvratno kad nisi napušen… Žao mi je samo što ga zavaravam… što je uz mene, a oboje znamo da ga nikad neću moći zavoljeti… dobro, možda i hoću, ali za novu ljubav je prvo potrebno zaboraviti staru, a ja to još uvijek nisam napravila… nisam ni željela, ali sad su se stvari promijenile. On je krenuo dalje, pa sam i ja to odlučila napraviti. Čak sam maknula i ˝njegovog˝ medu iz kreveta, što sam mislila da nikad neću napraviti … 
Hmm, sad je gotovo sa svim tim, i ja jednostavno želim smršaviti i zaokupiti svoje misli nečim drugim, ili bolje rečeno nekim drugim…
Eto… nadam se da će te me primiti, i da me nećete osuđivati zbog toga što sam radila i previše gluposti. Nekako sam imala potrebu sve vam ovo ispričati, nadam se samo da nisam pogriješila…
A sad cure, da čujem, koji su novi načini magičnog skidanja kilograma? Odajte mi tajnu, i ja želim biti mršava kao i vi 
!?!
Šaljem vam svima pusu. Navečer ću vas doći čitati, budući da sad žurim… pa-pa mršavice 
btw. ovo je cura poput koje ja želim biti! Prekrasna je ha, ha
- 11:51 -
